Alzheimerova bolest
Alzheimerova bolest je sporo, progresivno, neurodegenerativno oboljenje od kojeg obolijevaju uglavnom osobe starije životne dobi. Bolest je dobila ime po njemačkom neurologu Alois Alzheimer (1864-1915). Etiološki faktori za nastanak Alzheimerove bolesti nisu poznati, međutim u epidemiološkim studijama su identificirani pojedini faktori rizika za nastajanje ovog oboljenja. Glavni faktor rizika za nastanak Alzheimerove bolesti je dob i proporcionalno raste s godinama. Dosadašnje studije molekularne genetike su utvrdile namanje četiri nasljedna oblika Alzheimerove bolesti. Od drugih faktora rizika potrebno je napomenuti ženski spol, Downov sindrom (trizomija 21. para hromozoma), povrede glave i nizak nivo obrazovanja. Prisutna je od 1-3% do čak 11% svjetske populacije u dobi iznad 70 godina prema nekim statistikama. Bolest se najčešće javlja u 5. i 6. desetljeću života i ima progresivan tijek, a u otprilike slijedećih pet godina po prvim simptomima dolazi do teške demencije. Od postavljana dijagnoze bolesti bolesnici prosječno žive 5-8 godina.
Simptomi
Nije lako prepoznati bolest u samom početku, budući je klinički početak navedenog psihičkog poremećaja najčešće postupan, neprimjetan, a simptomi se u početku mogu pripisati staračkoj zaboravljivosti. Simptomi Alzheimerove bolesti obično počinju postepeno, gotovo neprimjetno, pa ni bolesnik niti njegova obitelj ne mogu odrediti točan početak. U početku bolesnik zaboravlja obične stvari, potom dogovore i obveze, a potom vrlo važne činjenice iz svakodnevnog života (isključiti struju, zatvoriti plin, vodu i sl.).
U slijedećoj fazi se ne sjećaju imena bliskih rođaka i prijatelja, brojeva telefona, zanimanja, djece. Praznine u sjećanju premošćuju izmišljenim događajima. Kako smetnje pamćenja postaju izraženije, tako postaju uočljivi i drugi kognitivni ispadi. Bolesnikov govor postaje usporen radi nesposobnosti pronalaženja adekvatnih riječi, a slično je i prilikom pisanja. Snalaženje u prostoru postaje otežano, zbog čega se bolesnik ne snalazi u poznatom prostoru, nije sposoban pronaći put kući, voziti auto, niti slijediti upute kako pronaći cilj. Kako bolest napreduje, bolesnik više ne zna upotrebljavati svakodnevne predmete u kući i konačno samo osnovne, prividno automatske radnje, ostaju donekle očuvane. Uporedo sa gubitkom opisanih kognitivnih funkcija vidljivi su i poremećaji praksije, rasuđivanja i ponašanja. U daljem toku bolesti bolesnik može postati apatičan, nekad nemiran i agitiran. Počinje zanemarivati svoj izgled, postaje paranoidan, remeti se ritam sna i budnosti, javljaju se i halucinacije. Bolesnik postaje zajedljiv i sumnjičav prema članovima obitelji, dok sa druge strane postaje potpuno indiferentan na događaje koji u zdravih osoba pobuđuju emocije. Zanemaruje potrebu za hranom, što dovodi do gubitka tjelesne težine.
Dijagnoza
U kasnijem stadiju bolesti prisutni su znaci lezije frontalnog korteksa, poremećaj gutanja, gubitak kontrole sfinktera i posturalnih refleksa što bolesnika veže za krevet. U završnim fazama bolesti bolesnici su u vegetativnom stanju, sa paraplegijom u fleksiji, mutistični i inkotinentni. Umiru od komplikacija kao što su septikemija, pneumonija, plućna embolija, urinarna infekcija ili infekcija dekubitalnih rana. Prosječna dužina trajanja bolesti je 8 godina. Zadatak kliničara je da primarno prepozna sindrom demencije i eventualno odredi njegov uzrok. Anamnestički podaci mogu biti korisni, ali obzirom da bolesnik sa demencijom vrlo često nije svjestan svoje bolesti, većina potrebnih podataka se dobije heteroanamnestički, od članova obitelji.
Procjena pojedinačnih kognitivnih funkcija pomoću odgovarajućih neuropsiholoških testova je potrebna u postavljanju dijagnoze Alzheimerove bolesti. U kliničkoj praksi se Test minimalnog mentalnog statusa (Mini Mental State Examination-MMSE) pokazao najefikasnijim za globalnu procjenu kognitivnih funkcija. Neuroradiološke metode (kompjuterozovana tomografija-CT, magnetna rezonanca-MRI) kod bolesnika sa Alzheimerovom bolesti pokazaju uznapredovalu kortikalnu atrofiju, proširenje moždanih sulkusa i povećanje komornog sistema mozga.
Liječenje
Liječenje Alzheimerove bolesti je vrlo složen i kompleksan zadatak, te i pored toga što su oprobane desetine lijekova, još se nije došlo do zadovoljavajućih terapijskih rezultata. Inhibitori holinesteraze poboljšavaju holinergičku transmisiju i imaju dokazano pozitivan učinak u redukciji kognitivnih smetnji kod bolesnika sa Alzheimerovom bolesti blagog i umjerenog stupnja.
Od novijih lijekova potrebno je istaći memantin koji je pokazao značajno poboljšanje kognicije i globalnog funckioniranja bolesnika sa Alzheimerovom bolesti. Neuroprotektivni i antioksidantni lijekovi (piracetam, ginkobiloba, vitamin E, selegilin) mogu biti indicirani u dugotrajnoj prevenciji bolesti i neznatno poboljšavaju kognitivno funckioniranje, ali imaju zanemarljiv učinak kada bolest postane manifestna.
Savjetuje se da bolesnici kod sebe uvijek imaju identifikacijski papir sa adresom ili brojem telefona ili pak narukvicu ili lančić sa privjeskom sa ugraviranim takvim podacima. Mnogim osobama pomažu liste koje treba napraviti, zatim korištenje notesa, kalendara i malih papirića za podsjetnike.
Bolesnici od Alzheimerove bolesti predstavljaju ne samo medicinski, nego i socijalni i ekonomski problem društvu. Već u srednjem stadiju bolesti nisu sposobni samostalno živjeti, zahtjevaju brigu i njegu od članova obitelji, profesionalnih službi ili boravak u adekvatnim institucijama. Precizna dijagnostička klasifikacija bolesnika s demencijom potrebna je zbog osiguranja liječenja, davanja informacija o prognozi i mogućim genetskim rizicima, te radi organizacije njege bolesnika. U svijetu ima preko 18 milijuna oboljelih od demencije, od čega dvije trećine od Alzheimerove bolesti, a do 2025. godine taj broj bi mogao preći i 30 milijuna.