Anksioznost

Bilo je upozorenja i pretpostavki da trauma ili šok od poroda imaju centralno mjesto u razvoju anksioznosti. Freud je 1936. godine modificirao tu pretpostavku i tumačio da je rođenje više prototip nego izvor ljudske anksioznosti. Novorođenče, koje je donedavno bilo u relativno toplom prenatalnom položaju u uterusu, izlaskom iz majčine utrobe izloženo je poplavi ekscitacija i stimulacija, koje mogu izazvati anksioznost. Smatra se da je odvajanje od majke, naročito u drugoj polovici prve godine života, najkritičniji događaj za čovjeka. Ona sama za sebe predstavlja traumatsku kvalitetu i producira visoku anksioznost.

Svi se dječji psihoanalitičari slažu u tome da separacija djeteta od majke predstavlja velik izvor anksioznosti. Freud je opisivao tri izvora nelagodnosti za dijete: a) doživljaj da je dijete ostalo samo, b) da je u mraku, c) da je na nepoznatom mjestu bez majke.

Sva se ta tri doživljaja mogu reducirati na osjećaj gubitka voljene osobe.

Tako anksioznost predstavlja bespomoćnu reakciju na percepciju odsutnosti voljenog objekta. Situacija postaje još opasnija za dijete ako nije imalo dovoljno podrške i ljubavi. Ima mnogo "opasnih mjesta" koja se javljaju tijekom razvoja djeteta, a koja bude anksioznost. U oralnoj fazi razvoja, gubitak prsiju ili bočice znači gubitak majke koja hrani. Gubitak tjelesnog sadržaja postaje preokupacija analne faze. Anksioznost u faličkoj fazi vezana je za separaciju od osobe suprotnog spola. Kastrativna anksioznost dječaka i djevojčica doživljava se kao strah od gubitka genitalnih organa.

Izvor: ^ zzjzpgz.hr -Mr. sc. George Salebi, dr. med.