Katarakta

Siva mrena ili katarakta je bilo kakvo zamućenje očne leće. Katarakta je vodeći uzrok sljepoće u svijetu. Katarakte se iz didaktičkih razloga dijele na različite načine: prema dobi kad se javljaju, morfologiji, lokalizaciji zamućenja u leći, uzroku, boji, uznapredovalosti zamućenja.Uzroci katarakte s mnogi, a vrlo različiti uzroci mogu stvarati jednak izgled katarakte. Najčešći uzrok katarakte je starenje (tzv. senilna katarakta). Staračke katarakte su uzrok sljepoće kod ljudi u oko 48% slučajeva, što je otprilike 18 milijuna ljudi, prema Svjetskoj Zdravstvenoj Organizaciji (World Health Organization - WHO). Ostali uzroci su: dijabetes, trauma oka, druge očne bolesti, zračenja (radioaktivno, rentgensko, infracrveno ili ultraljubičasto), liječenje kortikosteroidima, te kongenitalna katarakta.

Senilna katarakta je najčešća vrsta katarakte. Čak 95% ljudi starijih od 65 godina ima neki oblik katarakte, i velik broj tih katarakta je tako neproziran da zahtijeva operativno odstranjivanje. Zahvaća oba oka, ali obično ne istovremeno, već najprije jedno, pa nakon više mjeseci ili godina i drugo oko. Drugi praktično važan uzrok je dijabetes. Dijabetička katarakta se javlja u loše reguliranom dijabetesu melitusu. Ne razlikuje se morfologijom od obične senilne katarakte, već se posebno spominje zato što se katarakta u dijabetičara javlja tri puta češće (do tri puta) i mnogo ranije nego u prosječne populacije. Kod djece se obično radi o kongenitalnoj katarakti.

Kongenitalna katarakta može biti nasljedna, javiti se u sklopu različitih sindroma, ili biti posljedica rubeole majke u prvom tromjesečju trudnoće. Kongenitalnu kataraktu koja smeta vidu treba što ranije operirati – najbolje već u prvim tjednima života - jer će kasnije uzrokovati slabovidnost zbog neviđenja (ambliopija zbog anopsije). Traumatska katarakta je posljedica ozljede kapsule leće, dakle, može se razviti i nakon tupe ozljede oka koja nije probila očnu jabučicu.

Obostrana katarakta u djetetanekoliko minuta nakon ozljede. Najvažnijii morfološki oblici su kortikalna i nuklearna katarakta. U kortikalnoj katarakti zamućenja izgledaju poput žbica kotača bicikla i vrhom okrenutim k središtu leće. Nuklearna katarakta zahvaća središnji dio leće.

Simptomi: kako katarakta postaje sve mutnija, jasan vid je ugrožen. Gubitak oštrine vida je uočljiv. Gubi se također i osjetljivost na kontrast, tako da su konture, sjene i viđenje boja slabiji. Blještanje može biti problem kako se svijetlost raspršuje zbog katarakte u oko. Potrebno je provesti test osjetljivosti na kontrast, i ako je zabilježen gubitak osjetljivosti na kontrast, potreban je pregled kod specijalista, oftalmologa. U razvijenim zemljama, i drugdje, gdje uzrok katarakte može biti dijabetes, potrebno je tražiti mišljenje liječnika ukoliko noću vidite "aureolu" oko noćnih svijetiljki, posebno ako gledeate s jednim okom pa s drugim, i tako vidite samo jednim okom.

Dijagnoza se postavlja nakon oftalmološkog pregleda koji obavezno uključuje pregled vidne oštrine i pregled biomikroskopom.

Liječenje: bez obzira na morfologiju, jedino liječenje svake katarakte koja smeta vidu je operativno. Kapi za usporavanje razvoja katarakte nepouzdanog su djelovanja. Nakon operacije se usljed umnožavanja ostataka nepotpuno odstranjene katarakte može razviti novo zamućenje, takozvana sekundrana katarakta. Ti ostaci mogu narasti toliko da nalikuju na pravu kataraktu. Najčešće se liječe laserom.

Operacija sive mrene danas se obavlja i ultrazvučnom metodom tzv. fakoemulzifikacijom. To je bezbolna, ambulanta metoda, koja u većine bolesnika ne zahtijeva opću preoperativnu obradu, a bolesnici već sat vremena iza operacije mogu se vratiti kući. Na mali rez kroz rožnicu uz pomoć posbene ultrazvučne sonde usitanjvaju se lećne mase koje se istovremeno ispiru iz oka. Nakon što se u potpunosti uklone i očiste svi lećni ostaci, na isto mjesto se ugrađuje umjetna leća.

Prevencija - iako nema znanstveno dokazanog načina kojim bi se mogla spriječiti katarakta, smatra se da nošenje sunčanih naočala s UV zaštitom može usporiti razvoj katarakte. Redoviti unos antioksidansa (poput vitamina A, C i E) teoretski može pomoći, ali njihova upotreba kao nadopuna pokazala se manje važnom.