Kelj

Kelj (Brassica oleracea L) je lisnato povrće, varijetet kupusa, sa specifičnim karakteristikama koje ga čine zasebnom povrtnom kulturom. Izvorno se uzgaja u Aziji i na Mediteranu, no široko je rasprostranjen i u sjevernoj Europi te Americi. Osim što je zdrav i može se kuhati na više načina, postoji još nekoliko dobrobiti ovog zeljastog povrća.

Kelj je blizak srodnik kupusa i uglavnom se priprema kao glavičasto povrće. Tamnije je zelen, dok je kupus bjelkast. Listovi mu nisu glatki kao kupusovi, već su naborani. Razlikujemo ljetni i zimski kelj. Ljetni može biti rani i kasni. Rani kelj sadimo u travnju, a kasni u lipnju. Zimski kelj ne ribamo, već glavice spremamo u hladan podrum. Po ljekovitosti kelj znatno nadmašuje kupus. Sadrži mnogo mineralnih tvari, vitamina i različite elemente u tragovima. Vitamin A i lutein, koji su u velikoj mjeri prisutni u kelju, prepoznati su kao nutrijenti koji štite oči od različitih degeneracija, a zbog visokog sadržaja kalcija, kelj može sudjelovati u održavanju zdravih kostiju.

Kelj liječi čir na želucu, i to prijesan sok od kelja; pripremamo ga u sokovniku. Svježi list stavljen kao oblog liječi otvorene rane na nogama; list isplahnemo mlačnom vodom i izvaljamo ga valjkom dok se ne smekša. Takav mekan list stavimo na ranu i povijemo gazom. Prije no što stavimo novi oblog, ranu temeljito očistimo mlačnim čajem od kamilice koji pospješuje liječenje.

Svježi listovi pospješuju izvlačenje gnoja i drugih neugodnih iscjedaka što zaudaraju. Takav oblog ublažava i bolove kod herpesa zostera, a isto tako kod koprivnjače i drugih kožnih osipa. Listove kelja stavljamo i na opekline. Kao oblog, list je koristan i kod zubobolje, za liječenje neuralgije lica te kod gihta i reume, takav oblog, položen na prsa, znatno olakšava astmu, bronhitis i općenito plućne tegobe. Djelotvorno pomaže i kod glavobolje. Zbog visokog sadržaja prehrambenih vlakana kelj se preporuča osobama sa slabom pokretljivošću crijeva.