Petni trn

Plantarni fascitis (petni trn) spada u sindrome prenaprezanja,a očituje se pojavom boli u području medijalne kvrge petne kosti i/ili uzduž medijalnog uzdužnog svoda stopala. Nastaje zbog dugotrajnih ponavljajućih opterećenja (stress) na plantarnu fasciju te dolazi do mikroruptura ili u završnoj fazi i do djelomične i/ili potpune rupture fascije blizu njenog polazišta na petnoj kosti. Plantarna fascija ima veliki značaj u biomehanici stopala i ona tijekom hoda ublažava mehaničke udare na stopalo i odrazuje stopalo prema naprijed po sistemu dizalice. Ukoliko dođe do poremećaja biomehanike stopala osobito naglašene pronacije stopala, zatim ako postoji udubljeno stopalo, skračena Ahilova teiva, izrazito spušteno stopalo, itd. dolazi do pojačanih rastezanja plantarne fascije,a zbog same građe fascije izrazito je mala mogućnost prilagodbe na ta povećana rastezanja.

Do pojave plantarnog fascitisa obično dolazi u središnjem dijelu fascije, uz njeno polazište s petne izbočine. Klinička manifestacija plantarnog fascitisa je bolno stopalo, odnosno bolnost donjeg dijela petne kosti.  Klinička manifestacija plantarnog fascitisa je bolno stopalo, odnosno bolnost plantarnog dijela petne kosti. Dijagnoza plantarnog fascitisa se kod većine pacijenata postavlja na osnovi anamneze i kliničkog pregleda. Točka najjače bolne osjetljivosti je medijalni nastavak petne kvrge a bol se pojačava pasivnim rastezanjem fascije. U dijagnostici plantarnog fascitisa koriste se radiološke pretrage koje često otkrivaju postojanje koštanog trna (calcar calcanei), ultrazvučna dijagnostika i danas sve više i MRI otkrivaju zadebljanje fascije, burze i rupture a uz scintigrafsku pretragu MRI je koristan i u diferncijalnoj dijagnozi prijeloma zamora petne kosti.

Dijagnoza plantarnog fascitisa se kod većine pacijenata postavlja na osnovi anamneze i kliničkog pregleda. Prilikom pregleda bolesnika posebnu pozornost trebalo bi posvetiti lokalizaciji i značajkama boli, a pažljivo se pregledava i obuća bolesnika. Točka najjače bolne osjetljivosti je medijalni nastavak petne kvrge, a bol se može širiti i duž medijalnog svoda stopala. Prilikom izvođenja testa pasivne dorzifleksije palca (sa ili bez istodobne dorzifleksije stopala) dolazi do pojačanja boli zbog istezanja plantarne fascije. Bolesnici se obično žale na vrlo jaku bol ujutro, odmah nakon ustajanja, koja nestaje nakon što učine nekoliko koraka. Tijekom noći stopalo se nalazi u položaju plantarne fleksije, plantarna fascija i Ahilova tetiva su skraćene. Nakon ustajanja, kod prvog koraka dolazi do naglog rastezanja tih tkiva, što rezultira jakom boli.

U liječenju plantarnog fascitisa pogotovo u sportaša prvenstveno treba primjenom individualno izrađenih ortotskih pomagala korigirati poremećenu biomehaniku stopala, što treba provoditi i u preventivne svrhe. U konzervativno liječenje spadaju i svi inače uobičajeni postupci fizikalne medicine od krioterapije, vježbi rastezanja, primjene noćne udlage, lokalne primjene ultrazvuka ili u novije vrijeme udarnih valova velike energije do posebnih bandaža stopala. Kirurško liječenje otvorenom ili endoskopskom metodom sastoji se u opuštanju,presijecanju ili/i djelomičnom odstranjenju promijenjene plantarne fascije. Kirurško lijčenje poduzima se najčešće upravo u sportaša nakon 6-12 mjeseci neuspješnog konzervativnog liječenja.

Za brzo ublažavanje boli korisna je masaža ledom 5 do 6 puta na dan po 15 do 20 minuta uz spoznaju da kod dugotrajne primjene krioterapija daje sve slabije rezultate.

Konzervativno liječenje najčešće je zadovoljavajuće,a samo u teškim i dugotrajnim tegobama treba pristupiti kirurškom liječenju. Preventivno djelovanje u smislu korekcije biomehaničkih poremećaja stopala uz pomoć individualno kompjuterski izrađernih ortopedskih uložaka i provođenje vježbi rastezanja svakako je najsvrsishodniji oblik liječenja plantarnog fascitisa.

Literatura:
Dubravčić-Šimunjak S, Pećina HI, Janković S. i sur., Sindromi prenaprezanja sustava za kretanje. Hrvat.Sport Med Vjesnik 1999;14:82-9.
Ribarić G, Pećina M, Bojanić I. Plantarni fascitis. Acta Orthop Iugosl 1989;20:18-23.